<body>





13.12.2019.

sve je prolazno, a kud ce mi veca utjeha

Pišem, pa obrišem. Pokušaću da pišem o nekim ljepšim stvarima. Ono što me trenutno malo čini sretnijom je to da mi vrijeme prolazi brzo, bar decembar, da ću od januara ili februara krenuti neki od dva pripravnička na koja sam predala. Tu ću imati neke pare mjesečno, za koje ću moći uzeti neke stvari koje me čine sretnom, opremu za planinarenje koje mi fali, da mogu čitavno proljeće, ljeto i jesen provesti po brdima i planinama, to mi je baš predobra terapija. Ove godine nisam mogla ići na baš sve planine jer nisam imala te neke opreme. Zatim otići na dva putovanja koja sam planirala sa prijateljicom aBd. Radujem se proljeću, trčanju, treninzima vani, na stadionu, u šumi, vožnji bicikla. Zatim dolazi ljeto aBd, sve to plus kupanja, i što manji boravak u kući kad dođe lijepo vrijeme. Zato mrzim zimu, u kući si, hladno je, depresivno je, vjerovatno i moje psihičko stanje je tada i gore. Kod nas je još i dobro u južnijim krajevima nema snijega svake godine, iako me jugo zna baš ubiti. Jučer sam spalila jedan dnevnik koji sam pisala tokom fakulteta, narednih dana ću i jedan iz srednje, jer ja nemam hrabrosti čitati te dnevnike, znam da nema toliko lijepih stvari u njima, ne želim da ih iko ikad nađe i pročita. I onda se zapitam sjećam li se uopšte vremena bez ovog slona na grudima koji često zna biti pretežak, i stvarno ne sjećam. Ali vjerujem da će nestati jednog dana, aBd, sve je prolazno.

10.12.2019.

pokušaj da olakšam dušu

Vidim da sam zadnji put pisala u februaru, dugo, trebala bih češće. Pokušaću da mi blog opet bude neka terapija, jer sam već dugo loše psihički. Ne znam ni odakle ni kako početi, pa ću samo početi bez ikakvog reda, kako misli nadolazile tako će ruke pisati. Kao prvo osjećam se izgubljeno. Završila sam fakultet, i trebala bih biti sretna valjda ali nisam. Imam osjećaj da mi je sada još gore, ne znam šta ni kako dalje. Odmara mi se sto godina, od svega negdje u planini, sama daleko od svih. Ali naravno da to nije moguće, moram se suočavati sa svim stvarima koje sada dolaze, predavanja za pripravnički, poslije toga traženje posla.. Meni se to ništa ne radi, nemam ni samopouzdanja za neke stvari, ne upoznaju mi se novi ljudi, ne radi mi se sa svakakvim ljudima koji su možda zli ili zavidni, koji ne žele da ti pokažu nešto na poslu itd. Znam da nije svugdje tako, ali većinom jeste. Nemam ja dušu i želudac za te stvari, ali moraću, ko mene pita šta se meni radi i kako se osjećam. Već dugo vremena razumijem se samo sa dvoje ljudi, i samo s njima osjećam mir neki i slobodu da pričam o svemu, to je dobro, često se zapitam šta bi tek da mi nije njih kad se sad ovako osjećam. Teško je opisati šta osjećam, preteško. Sa roditeljima i bratom se nikako ne razumijem, totalno smo drugi svijetovi. Ja sam uvijek u krivu, ja sam uvijek nervozna, ja se uvijek derem, a niko me zapravo i ne poznaje. Jedno vrijeme ljetos sam često imala nervne slomove od te količine nerazumijevanja, u isto vrijeme tuge jer je to sve tako, jer se to ništa nikad neće promijeniti, onda jednostavno prihvatiš to sve, jebiga. Samo sa jednom prijateljicom mogu pričati o roditeljima jer su i njoj neke situacije slične, i to smo se tek neki dan otvorile jedna drugoj iako se družimo 9 godina, ali niko zapravo ne zna koliko se ja loše osjećam. Možda se i ona loše osjeća, nikad ne znaš šta drugi čovjek nosi na duši. Pokušaću bar o toj temi s njom češće razgovarati, možda olakšamo bar malo dušu. Ja mislim da bi moj lijek bio da odem u neku drugu državu i da se javljam samo kome ja hoću i kad hoću. To trenutno nije moguće, niti imam para, niti hrabrosti, možda nekad. Bar dočekati dan da imam uslove da se odselim aBd, da malo psihički ozdravim, i onda nekad upoznam tu neku srodnu dušu jer do sad nije bilo sreće, ali prvo moram malo sebi pomoži, ne želim nekom biti energetski vampir, niti želim imati djecu dok ne budem zadovoljna i sretna, jer ne želim uništiti psihički dijete kao što su mene moji jednim dijelom. Svaki dan se nadam i maštam o boljem, jer biće jednog dana. Maštam o ljepšem životu to me drži u životu, proći će sve ovo jednog dana. Do tad borim se, i preživjeću. Pokušat ću sa redovnijim pisanjem i olakšavanjem duše, umjesto psihologa, nemam para za to, ovo je jeftinija terapija.

24.02.2019.

a biće teških dana, i jutra koja me ne vole, i ne znaš gdje im je kraj

Kako početi? Možda Mešinim citatom ¨opet sam sam˝.. mada mislim da je bolje reći uvijek sam sam. Jer ja mislim tako, koliko god ljudi bilo oko mene, uvijek sam sama. Ponekad volim što je to tako, i što me niko ne zna 100%, što sve svoje tajne znam samo ja, a nekad poželim kada plačem i kad mi je teško da se u istom trenu tu stvori neka nepoznata osoba, da joj otvorim dušu maksimalno, i da kažem sve šta me muči, šta me povrijedilo, šta me boli, za čim žalim, za čim strahujem, od kako znam za sebe.. i da poslije toga ta osoba samo nestane. Pokušala sam pisati, ali mislim da mi je potrebno da to kažem naglas, i da poslije toga ne bih toliko mislila o nekim stvarima iz dalje prošlosti. Jer koliko god ponekad želim nekim prijateljima ispričati npr. glupi odnos sa roditeljima, za koji niko ne zna kako se osjećam, ne mogu. U jednom trenutku me nešto povrijedi, isplačem se, prođe, izađem vani zaboravim na sve dok sam sa prijateljima, naiđe period mira, pa opet nešto. I tako za sve. Jednostavno sam navikla na to, prođem kroz to, znam kako se izboriti s tim. Ne želim nikog opterećivati s tim stvarima, sa svojim tugama. Radije ću ja podnijeti sve tuge svijeta, samo da niko ne zna kako mi je, i da drugi ne pate zbog mene, ili da me neko žali. Čak bi uzela nečije tuge da mogu, samo da ta osoba ne pati, od onih kojih mi je stalo. Toliko sam se navikla na tu neku tugu da me uopšte to više ne sekira, jednostavno podnosim, i dobro mi ide. Nisam hladna postala, naprotiv i dalje osjećam previše, ali sam za mnogo stvari postala who cares, i to mi se sviđa. Prije sam teško podnosila svoja pretjerana razmišljanja, ali sada ih volim, jačam um i psihu što mi je jako bitno, zbog toga lakše podnosim neke stvari. Ne znam ima li ovaj post ikakvog smisla, hoće li ga iko pročitati, shvatiti, ali rekla sam sve što mi je sad prošlo kroz glavu. Neki dan sam pospremala sobu i našla dnevnik koji sam pisala kroz srednju školu i odlučila sam da ne čitam, i da ću ga spaliti jedan dan, jer je u tim godinama bilo dosta neke unutrašnje patnje, ne želim da se sjećam. Imam jedan i sa faxa, i njega ću spaliti jer nema mnogo lijepih stvari zapisanih, uglavnom sam pisala kad mi je bilo teško. Pokušaću više ovdje pisati, pokušaću pisati o ljepšim stvarima, pa možda nekad i nestane sve ovo, nema veze. Neka traje dok traje.

31.10.2018.

#613

Mislim da nikad nije prošlo više vremena, a da nisam pisala. Jednostavno nemam neke volje za pisanjem, živim valjda. A i slabo ulazim na laptop. Sve je isto u mom životu, postala sam vremenom smirenija i sretnija, što me jako raduje. Došlo je samo od sebe. Ljeto je prošlo super, sa mojom rajom, u mom gradu, i izletima. Nisam nigdje dalje putovala, nisam imala para, skupljala sam za dva zimska putovanja, i neka proljetna aBd. Jedan proljetni poljubac me je malo poljuljao, ali ubrzo sam posložila emocije i shvatila da je bilo samo mala zabluda, da to nije ono što želim. Fax je uveliko počeo, 4 godina već, tako je brzo prošlo. U isto vrijeme jedva čekam da završim, a isto tako me strah, jer ne znam šta dalje. Ali biće dobro aBd, kako treba biti. Eto, možda nastavim češće pisati.

20.03.2018.

nema naslova

Ne znam odakle početi. Pisala sam dnevnik 3 mjeseca svaki dan, i prije sam ali možda jednom u mjesecu. I prestala sam, neka tih uspomena koje sam napisala, ali dalje ne želim da pišem. Ono što zapamtim zapamtim, ne mogu više. Možda čak i uništim ova dva jer zaista ne želim da iko ikad pročita moja razmišljanja, sreću, tugu, razne faze i još mnogo toga. Imam nekoliko ljudi sa kojima pričam 90% stvari, i tako olakšam dušu. A ono 10% što je preostalo, ne znam ni sebi objasniti, ali je samo moje, i ne želim da se iko osjeća loše zato jer se ja nekad osjećam loše ili da me žali. U tim nekim situacijama sama sebi pomognem najbolje. Kada osjećam potrebu da pišem, ovdje ću pisati. Već dugo vrmena sam sretna, zaista sretna, slobodna, mirna. Nadam se da će dugo potrajati. Samo, uvijek su prisutne neka blaga tuga i nostalgija. Uvijek su sa mnom, ali oduvijek su tu, i meni više nisu toliko ni tužne, dio su mene, i ne smetaju sreći. Veselim se mnogim stvarima koje dolaze, želim samo uživati i stvarati lijepe uspomene.

12.01.2018.

Meša

'Tako sam najčešće ostajao sam, s knjigom ili sa svojim mislima, ne uspijevajući da uočim ni jednog jedinog čovjeka s kojim bih želio da se zbližim. Sve sam ih gledao kao cjelinu, kao skup, neobičan, surov, jak, čak i zanimljiv. Pojedinačno bili su nepojmljivo beznačajni.'

10.11.2017.

hoću da me kiše speru, da me sruše, da me slipe

Žao mi je što sam totalno zapostavila blog. Pokušaću bar češće da ulazim i čitam druge bloggere ako mi se već ne da pisati. Fax je uveliko počeo, a ja nemam koncentracije za učenje, ne znam šta će biti sa ovim prvim parcijalama. Ali biće dobro aBd kad tad. Pokušavam biti pozitivnija, ne misliti puno i uživati više. I mislim da mi ide dobro. Samo me čini tužnom ovo moje lice, koje bubuljice izgleda nikada neće napustiti. Danas sam baš razmišljala o nekim stvarima koje ne mogu nikako promijeniti koje su se desile, zbog kojih ću uvijek osjećati neku tugu i kojih ću se uvijek sjećati. Među njima je i moje problematično lice koje me muči odavno, koje mi nije dalo da živim život punim plućima, da ne moram svaki dan stavljati jebeni puder, da mogu biti opuštena bez imalo šminke. Nikad nikom nisam ni za što zavidjela, jedino za to jesam, pogotovo ranije dok je bilo gore. Tad mi je bilo najteže, a to niko nije znao. Bila sam baš u depri, sad sam nekako naučila živjeti s tim. Ali tad mi je bilo baš teško, u osjetljivim godinama, patila sam svaki dan jer svi moji prijatelji imaju lice kao kod bebe. Sada kad se sjetim tog vremena žao mi sebe te, male tinejdžerke, koja je svaki dan razmišljala o tome, gledala se u ogledalo, i u naletima nervoze još više dirala i opet se kajala jer sam dirala. I dan danas diram, kad mi naiđe nervoza. Pokušavam ne dirati, cijelo ljeto sam pisala dane koliko nisam dirala, izdržala sam najviše 10 dana. Od sutra želim početi opet, i sad zauvijek da prestanem. ABd želim uspjeti, želim da prestane, da bude bolje, i da budem ponosna na sebe.

09.09.2017.

#609

Sve je uredu, osim mojih misli. Položila sam ispit koji mi je bio ostao. I sad ulazim u treću godinu slobodna, nova godina, nove patnje, i nova iskustva. Biće dobro aBd, kao i sve do sad, samo nikada ne treba izgubiti vjeru. Pokušavam da održim neka obećanja koja sam sama sebi dala, nadam se da ću uspjeti, ne želim se iznevjeriti. Do sada se držim dvije stvari, od ponedjeljka počinjem sa još dvije. I znam da ću biti sretnija ako uspijem to uraditi, zato neću odustati. ABd.

04.08.2017.

Teško ovo sve.


Stariji postovi













Izgubljene duše: 59959

u zagrljaju dima i cigarete