<body>





10.11.2017.

hoću da me kiše speru, da me sruše, da me slipe

Žao mi je što sam totalno zapostavila blog. Pokušaću bar češće da ulazim i čitam druge bloggere ako mi se već ne da pisati. Fax je uveliko počeo, a ja nemam koncentracije za učenje, ne znam šta će biti sa ovim prvim parcijalama. Ali biće dobro aBd kad tad. Pokušavam biti pozitivnija, ne misliti puno i uživati više. I mislim da mi ide dobro. Samo me čini tužnom ovo moje lice, koje bubuljice izgleda nikada neće napustiti. Danas sam baš razmišljala o nekim stvarima koje ne mogu nikako promijeniti koje su se desile, zbog kojih ću uvijek osjećati neku tugu i kojih ću se uvijek sjećati. Među njima je i moje problematično lice koje me muči odavno, koje mi nije dalo da živim život punim plućima, da ne moram svaki dan stavljati jebeni puder, da mogu biti opuštena bez imalo šminke. Nikad nikom nisam ni za što zavidjela, jedino za to jesam, pogotovo ranije dok je bilo gore. Tad mi je bilo najteže, a to niko nije znao. Bila sam baš u depri, sad sam nekako naučila živjeti s tim. Ali tad mi je bilo baš teško, u osjetljivim godinama, patila sam svaki dan jer svi moji prijatelji imaju lice kao kod bebe. Sada kad se sjetim tog vremena žao mi sebe te, male tinejdžerke, koja je svaki dan razmišljala o tome, gledala se u ogledalo, i u naletima nervoze još više dirala i opet se kajala jer sam dirala. I dan danas diram, kad mi naiđe nervoza. Pokušavam ne dirati, cijelo ljeto sam pisala dane koliko nisam dirala, izdržala sam najviše 10 dana. Od sutra želim početi opet, i sad zauvijek da prestanem. ABd želim uspjeti, želim da prestane, da bude bolje, i da budem ponosna na sebe.













Izgubljene duše: 45933

u zagrljaju dima i cigarete